Ramazanski putnik

U prvoj noći ramazana postala sam nevidljivi putnik, a krajnje odredište  su  kapije Allahove milosti, zadovoljstva i oprosta. Pred zoru iščekujem prve sehurske tragove, mirise, zvukove iz majčine kuhinje, koja se kreće skoro nečujnim koracima i tiho šapćući da nas ne probudi  priprema jela. Preplavi me zahvalnost na toj blagodati. Majci. Osjetih miris, neobičan, sladak, treperav. Nije to samo miris hrane. Mislim da je to miris svih duša što se u iščekivanju Allahovog oprosta i rahmeta u ove blagoslovljene sate prostiru pred kapijom Njegovom. Znam, kucat će, kao i ja, da im se otvori i nečujno, očima duše tražiti svaki znak, vidjeti sve dahove ljubavi i bereketa koje treperave duše pomiluju u ramazanu. Tada se svi vjetrovi ljuljaju i gnijezde.
– Požuri, sehur je.
Ustajem, mada sam budna odavno. Nisam mogla zaspati. Jednostavno nisam. Uđoh u prostoriju i tiho nazvah selam. Svi me pogledaše, osjetih kao da smo na važnom sastanku. I čekamo da počne. Osmjehnuh se u sebi. Krajičkom oka zapazih kako mi stara majka išareti da sjednem pored nje. Pogledah koščatu ruku, lice uokvireno mahramom, tek ovlaš. Pretpostavila sam da je i ove noći Allaha molila, kucala na Njegova vrata, tražila od Njegove milosti – milost. Prostirala je Njemu predano na postekiji, sedždi, svoju dušu i iznova predavala. Upratih na starom nurli licu, uokvirenom šamijom, njen osmijeh i tugu. Naučila sam nevidljivo pratiti smjerove i kretanja na ljudskim licima. Na njenom prepoznadoh samo ljubav ali i žal što neće moći ispostiti sve. Ona je željela sve, a tijelo nije dalo. Primijetih kako iz kartonske kutije izvlači drhtavom rukom tablete. Pokušat će ispostiti danas. Sa ogromnom pažnjom odvajala je u stranu one koje je trebala popiti. Takva je oduvijek bila. Sve što je radila, predavala se tome.
-Nano, ne brini, dobit ćeš ti od Allaha nagradu, Allah je milostiv – rekoh tiho.
Odnekud me zapahnu vjetar milosti i na mom licu zabljesnu crvenilo zbog emocija. Pomislih samo koliko ima onih koji mogu postiti, a eto ne mogu. I dok duša im vapi, oni dušu okivaju. A moja nena koja ne može, ustvari, može. Njena duša vapi za Božijom blizinom i ona bi je pustila da poleti. I bi mi čudno kako su ljudi različiti. Dok se jedni prenivljaju i pronalaze opravdanja, drugi zdušno poste. Poste bićem. Poste dušom. Poste očima. Poste sluhom. I to ne samo dok je ramazan. Takva je bila moja nena. Vjerujem da sam posebno od nje povukla tu sklonost ka dobru. Iz razmišljanja me prenu majčin glas:
-De, primakni se… ostat ćeš gladna.
Nasmijah se u sebi i htjedoh reći kako je moje stanje gladovanja stanje koje nikada ne prestaje. Moja glad je glad duše. Za oprostom. Za ljubavlju. Za milošću. Blizinom.
Na tu riječ zatreperi duša. O da, ta radost u voljenju Allaha, ta sreća u želji za Njegovom blizinom moj je pokretač. I moja snaga. Najsretnija sam kada me obavija i ispunjava svaki dio moga tijela. Najnesretnija kada slabi.
Pomislih na sve one koji su ustali toga jutra na sehur, pokušah ih posjetiti barem dušom. Prisjetih se i onih koji to neće. Jednostavno spavaju. Osjetih žaljenje i tugu. Pomislih da im trebaju puno jače tablete od onih koje koristi moja stara majka, moj borac. Tablete za dušu im treba propisati, da se izliječe. Kada je duša bolesna, sve je bolesno: i čovjek, i život, i auto, i kuća, sve se sa njim njiše i kiše u toj bolesti. I drhti. A ostavit će sve. I neka auta, neka kuće, neka… ali neka i antibiotika. Samo zdrav insan vidi i istinski živi u sadašnjem trenutku. Predan je i odan sebi i drugima, Allaha radi. A najviše žudi doći Allahu.
Mjerilo života je mjerilo pokornosti. Onoliko koliko vjeruje toliko će čovjek i uspjeti u svim segmentima života, onoliko koliko traži, toliko će dobiti traženo. Znam da će me sutra svi oni koji ne poste gledati onako, ispod oka. Kao da sam ja ta kojoj trebaju širiti vidike. Pa ja ne gledam tako. Ja gledam otvorenih očiju. I u svemu vidim Allahovo djelovanje, Allahovu moć i kreaciju, čak i u njima samima, u letu ptice, njihanju vjetra. Znam da im je ta pokornost čudna, kao što je i meni njihova hrabrost da žive u nepokornosti Allahu.  Ako srce ne uposliš pokornošću Allahu, plemenitim ciljevima, ono će tebe uposliti prohtjevima i negativnošću. Onima koji se oslanjaju na Allaha, On im je dovoljan. Onima koji rade u ime Allaha, On im je dovoljan. Poput ptica su  koje osvanu gladne, a omrknu site. Ali i ptice polijeću iz gnijezda. I ptice traže. I ptice kucaju. I ptice putuju.  Lete u potrazi za onim što ih čini živima. U ramazanu sam poput ptice. I drago mi, pravo drago što nemam kaveza i tad osjetim tu lahkoću postojanja.

Poželih da to stanje predanosti, zanosa traje uvijek.  Pomislih kako zbog tog osjećaja predanosti i ljubavi, pripadanja i putovanja vrijedi poletjeti svaki put iznova.

Nestrpljivo sam žvakala komad pite koji mi se činio još slasniji nego što je bio. Zapostih i pokušah sažeti u par rečenica dostojanstveno i istovremeno sa  žarom svoju molbu. U retrospekciji duše prisjetih se svih ramazana, sehura i iftara. Čujem riječi potpune predanosti i pokornosti Allahu ”Odazivam Ti se Gospodaru, odazivam, postom”. Upravo tako… izvršavam pokorno i zadovoljno Tvoju naredbu, želeći Tvoj oprost i nagradu. O Gospodaru, smiluj mi se, želim Tvoje zadovoljstvo i nagradu koju si obećao samo postačima, jer post je Tvoj i Ti za njega nagrađuješ…

Alma Taletović

2009.

Podijeli tekst na društvenim mrežama

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on linkedin
LinkedIn
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on email
Email